Sportsko penjanje je relativno mlada sportska displina koja je proizišla iz klasičnog alpinizma. Razvojem alpinizma, odnosno težnjom penjaca/ica da savladaju sve teže i zahtjevnije uspone, razvili su tehinku slobodnog prolaženja smjerova (bez korištenja tehničke opreme) postavljajući samo međuosiguranja (spitove) . Slobodno penjanje je tako postajalo sve vrijednije mjerilo penjanja. Takozvana "revolucija" u alpinizmu dogodila se pojavom ekspanzivnih klinova (spit) koji se postavljaju bušeći se u stijenu. Ekspanzivni klin (metalni tipl, bolt) nosivosti preko 2 tone, moguće je postaviti bušenjem rupe na odgovorajuće mjesto u stijeni. Tako se se u okolini pojedinih gradova formirali sportsko penjački centri, sa više stotina sportsko penjačkih smjerova.
To je induciralo stvaranje nove discipline u penjanju koje se nazvalo sportsko penjanje. Pojedine zemlje kao to su Slovenija, Italija, Austrija, Engleska, Francuska itd., broje na tisuće sportskih penjača/ica uvrštavajući sportsko penjanje u red sportova sa masovnim članstvom.
Do tada neprolazne glatke i prevjesne linije postale penjive iz razloga sto penjači/ice se više nisu morali fokusirati na postavljnje međuosiguranja vec na usavršavanje svojih psiho-fizičkih elmenata. Specifični način svakodnevnih treninga koji se u klasičnom alpinizmu nije prakticirao, u sportskom penjanju postao je osnovni uvjet za savladavanje do tada nezamislivih teškoše uspona.
U tu svrhu su se počele izgrađivati malene umjetne stijene (boulder) u zatvorenim prostorima koje služe za trening i usavršavanje penjačkih vještina. Kao rezultat svih ovih promjena dogodila se i promjena rezoniranja vrijednosti uspona. Visina više nije bila glavno mjerilo uspjeha, a penjanje nije bila samo vještina potrebna za popeti se na vrh planine. Umjesto osvajanja vrhova planina sportski penjači/ice su uz svakodnevno vježbanje snage, gipkosti i koncentracije, savladavali ekstremno teške linije u stijenama, čija je težina visoko iznad onog što je smatrano krajnjom granicom ljudskih mogućnosti. Najbolji svjetski penjači, penjući sve teže i teže linije u stijenama, odnosno penjačke smjerove, ubrzo su počeli pomicati dugo postojeću granicu penjivog, stalno mjenjajući i do sadašnjeg vremena podižući limit – granicu mogućeg.
Već dugo vremena postavlja se pitanje gde je gornja granica čovjekovih mogućnosti. Odgovor je - granice nema. Penjači/ice u nedogled mogu usavršavati viještinu korištenja trenja, osijećaja za ravnotežu, volju, koncentraciju i neograničenu kombinatoriku penjačkih pokreta.
Dobna granica za u sportskom penjanju ne postoji.Danas djeca već od 13-14 godina penju nezamislive težine smjerova i sudjeluju u natjecanjima koja se organiziraju čak i u Hrvatskoj.
Svjetska organizacija za upravljanje planinarenjem i penjanjem UIAA 1987. godine osnovala je specijaliziranu komisiju CEC sa zadatkom da upravlja i razvija sportsko penjanje. Godine 1985. u talijanskoj Bardonechiji održano je prvo natjecanje u ekstremnom slobodnom penjanju. Prvu godišnju seriju natjecanja za svijetski kup organizirao je CEC 1989. godine u Velikoj Britaniji. Svjetsko prvenstvo održano je prvi puta 1991. godine u Frankfurtu.
U Hrvatskoj sportskim penjanjem upravlja Hrvatski planinarski savez – Komisija za sportsko penjanje. Prvo natjecanje kod nas u Hrvatskoj održano je 1986. na splitskom Marjanu.
SPK"RiRockClimbing"